Tijekom tisućudvjestosedamdesetih u Dubrovniku su imenovani strani javni bilježnici, pretežno iz Italije, koji su bili iskusni, obučeni u ars notariae, te su njihove javne ovlasti potjecale od imperijalne vlasti. Svrha ovakvog uređenja bila je ambicija da se podigne standard javnobilježničke službe, te otkloni miješanje javnih bilježnika rođenih u Dubrovniku u lokalne prilike. Prvi strani javni bilježnik u službi u Raguzi bio je Tomasino de Savere iz Reggio Emilia, koji je službu obavljao minimalno osam godina (1278.? – 1286.). Dvije isprave na pergamentu sadrže kaznene presude izrečene protiv svećenika Barbije Longa, koji je odsjekao nos časne sestre Mire. Izrađene su na zahtjev nadbiskupa koji je predsjedao crkvenim sudom.
Na kraju isprave Tomasino je stavio potvrdu autentičnosti prijepisa, te ju ovjerio svojim javnobilježničkim znakom, koji je ovdje detaljno izložen.

Dubrovnik, 2. listopada i 8. prosinca 1284. , pergament 16 x 34 cm.

HR-DADU-7.3.3-3 Diplomata et acta saec. XIII, no. 325

Oko tisućudvjestote u javnobilježničku praksu u Dubrovniku uvedeni su prijepisi iz registara, koji su u skraćenom obliku sadržavali zapis o sklopljenim pravnim poslovima. Kao i drugdje u južnoj Europi, upis u registar grada Dubrovnika smatran je glavnim zapisom, a ne izdani prijepisi koji sadrže podatke iz registra. Iz navedenog razloga su svi javni bilježnici pri kraju svoje službe bili dužni predati sve izrađene prijepise na čuvanje u službenom arhivu , kako bi poslužili za izradu prijepisa isprave ili utvrđivanje autentičnosti prijepisa. Sukladno tome, zaključkom Malog vijeća iz 1326. godine prijašnjem javnom bilježniku Andriji Benessa naloženo je da preda svoje prijepise (catasticha) općini nakon što je dovršio izradu isprava.

Zbog važnosti javnobilježničke službe odabir i imenovanje novog javnog bilježnika oprezno su pripremani. U Dubrovniku svjedočimo venecijanskom tipu javnog bilježništva, u kojem su javni bilježnici primljeni u službu na određeno vrijeme, te plaćeni iz sredstava općine. U primjeru iz 1383. godine dvoje izaslanika su poslani sa zadatkom da pronađu odgovarajućeg javnog bilježnika da obavlja službu na razdoblje od dvije godine uz naknadu od 150 Dukata godišnje i besplatni smještaj. Uputu je dalo izvršno tijelo Grada (Malo vijeće) izrijekom navodeći kako kandidat ne smije biti Mlečanin (kako je mletačka vlast nad Dubrovnikom prestala 1358., te su gradovi postali međusobni rivali), te kako mora biti zrela osoba dobrog vladanja i društvenog statusa, odnosno reputacije, te barem trideset godina star.